što reći na na ovu igru prirode?

     Čitam ovih dana po novinama da bi toni cetinski za novogodišnji nastup u splitu bio plaćen 75.000 €. je, je, dobro piše, 75 somića za par sati i to valjda bez poreza. nemam pojma jel to istina jer g. cetinski, kad ga novinari pitaju ne kaže ni da ni ne, pa sve to može biti samo priča. teško se iznenadim ali ovaj put mi je zbilja trebalo par dana da probavim ovu cifru. opet 75.000 €!? za par pjesmica u jednu večer!???? zbunjen sam, ne znam, mislio sam da nas je pogodila duboka kriza da ljudi nemaju posla a dosta onih koji imaju ne dobivaju plaće i da je potrebno paziti na svaku kunu. pa se mislim kakav je to tip koji SADA nudi te pare i kako se osjeća taj što ih uzima? jel im malo neugodno? jesu li se sjetili kanti za smeće koje ljudi prekapaju svako jutro kojih dvadesetak metara od mjesta gdje spomenuti kantatore sa svojim milozvučjem ima težak zadatak razgaljivanja splitske publike na novu godinu? sudeći po honoraru uveseljavanje podnapitih i prežderanih na praznike je zaista teško. ništa novo. ovaj koji novce daje, ne daje svoje a ovaj koji prima nema razloga da ih ne uzme. on misli da toliko vrijedi jer, bogu hvala, nismo više u socijalizmu.

    Da ne mudrujem evo vam jedna crtica iz starog rima pa si mislite sami.

  Događa u doba velike krize radi nestašice hrane koja je nastala zbog ratovanja.rimu je prijetila pobuna zbog gladi a trebalo je odrediti teret brodovima koji su se vraćali iz afrike nakon iskrcavanja trupa. kad su nadležnoga pitali što da ukrcaju, hranu ili pijesak za upijanje krvi u areni. ovaj se nakon pitanja zaderao na podređene jesu li ludi? umalo što ne izbije pobuna a oni ga pitaju pijesak ili hranu? pa pijesak, naravno.....

Nisam pisao mjesecima ništa i nisam ni mislio išta više i napisati. Od lijenosti valjda. Ili od nezainteresiranosti. Držao sam sebe kao apolitičnog tipa dok nisam shvatio da zavaravam sam sebe. Takvi ne postoje. Mislim, pogledajte šta se oko nas događa i jednostavno ne možete reći: "Nije me briga!" I onda, htjeli ne htjeli svi postajemo političari. Reći će netko da pričam gluposti, pa Bože moj, političari sjede u saboru (sabor se valjda piše s velikim S ali ne znam a iskreno rečeno, nije me ni briga). Ne, dragi moji. Mi, narod smo političari a u saboru sjede lopovi. E sad, nije najgore što oni sjede i trkeljaju nego me boli što smo ih mi tamo stavili. Ne jednom a i nastavljat ćemo ih stavljat. I tko tu sad može biti pametan? Nitko normalan ne bi stavio takve da mu sjede nad glavom a mi to uporno radimo. I ne samo mi već i većina svijeta.

  Kako tko dođe na bilo kakvu mogućnost da vara i krade, on to i radi. Pa dolazimo do pitanja zašto se to dešava? Postoje samo dva odgovora. Ili sistem ne valja ili ono staro pitanje jesu li ljudi više zli ili više dobri? Ako je demokracija najmanje loš od svih sistema i omogućuje više - manje svakom da sudjeluje u nekakvom nazovi izboru svoje sudbine, zašto se stalno borimo protiv zla?

  Naravno da postoji ovdje milijun stvari na koje treba računati i nema jednostavnog objašnjenja a ja nemam namjeru vodit filozofske rasprave, samo se pitam jesmo li mi ljudi zaista tako loši da nam uvijek treba prijetiti, što vjerom što zakonom, da ne bi smo povrijeđivali jedni druge?

            Vidim ljute reakcije i slušam šarolike komentare na blokadu pregovora s EU od strane naših dragih, tankoćutnih obožavatelja, Slovenaca. Reakcije su šarolike ali se većinom slažu u jednom; da je veličina obrnuto proporcionalna zavišću. Da na stranu to što janezićima  sama pomisao na naše more i duuugačku obalu uzrokuje hitan odlazak k liječniku i mnoštvo drugih neprilika. Da zato psihijatrija cvate u susjednoj nam kobasica-kneževini. I prodaja viagre. Da doduše ovo posljednje ne treba čuditi jer nakon što su ljetovali na našoj, lijepoj i tako duuugačkoj obali, napasajući oči na svemu onome što nemaju (a žarko bi željeli) kao što su naše prekrasne žene i duuugačka obala, povratak u maglu, smog i pogled na prosječnu pripadnicu vlastita stada izaziva razne kemijsko-fizikalne procese, nauci i normalnim ljudima posve nedokučive. Da odatle valjda i dječja ljubomora.

             I tako redom, sve na jadne slovence, a meni se čini nitko još nije shvatio da su nam oni najveći prijatelji. Čudite se i pitate kako? Pa ljudi moji pokušavaju nas na sve načine spasiti izgledne katastrofe. Ulazak u u EU će Hrvatsku prilično stajat. Ne one koji imaju, oni će vjerovatno imati još više, nego one koji i danas jedva kubure. Dakle većina. Samo poskupljenje svega i svaćega nije ništa novo ali poskupljenje malih usluga će dovesti do vjerovatnog zatvaranja malih obrta, ukidanje neoporezivanja na neke nužne proizvode će i onako jadan kućni budžet učiniti praktički smiješnim. Samo što se nitko neće smijati. I da ne bi nabrajao što nas sve čeka tamo gdje nas je dr Ivo pod svaku cijenu naumio odvesti recimo samo da je na nedavnom istraživanju podrška ulasku u EU bila krasnih 23%. Sve za vođinu slavu. Njegovu i ničiju više.

     I zato se ne ljutite na naše drage susjede jer dok je god kod nas veliki čarobnjak na kormilu, kojemu od same pomisli na mišljenje suprotno od njegovog ispadaju mlječni zubi, Slovenci su naši najveći tajni prijatelji. Toliko tajni da nitko ne zna za njih.

    Čak ni oni sami.

          Početak godine donio je otvorenje nove sezone slobodnog odstrela Palestinaca.              Žao mi je klinaca kojema je izgleda sudbina biti meta raznolikim kalibrima svekolikog židovskog arsenala.                  Osobno nemam ništa protiv izabranog naroda, dapače osjećao sam simpatiju za te ljude nesretne prošlosti, jer njihova kalvarija je zaista jedinstvena. I nadam se neponovljiva.                         I zato bi baš oni, koji najbolje razumiju pojam uzaludne žrtve, trebali biti oni kojima je ljudski život neprocjenljiv.                      Ali nažalost čini mi se da se događa nešto sasvim suprotno; narod koji je 2000 godina vapio o svojoj ugroženosti i žudio za mirom i državom, kad se te države  dokopao, pojam retorike mira  je dobio neko sasvim čudnovato značenje.                     Usprkos suptilno nametnutoj novinarskoj autocenzuri, istina o genocidnom rastegnutom nasilju dopire do javnosti.                       Narod koji je svoje logore preživio sad se zdušno trudi pripadnike iste, ljudske vrste, samo malo drugačije od njih samih, ubaciti u užas na koji danas podsjećaju svakog tko ih krivo pogleda.

                   Postavljam si pitanje; je li je ljudski rod zaista bio u pravu kad je Židove držao u podređenom položaju 2000 godina? Da li je to bio prikriveni strah od nečega poput današnje židovske države?

    Govori se o borbi protiv pušenja, alkohola, narkomanije, a nitko ne govori o tome da je naša civilizacija sa postojećim društvenim uređenjima najveći mogući skup ovisnika. Navlači nas se perfidno već stotinu godina, ako ne i duže. Procvat potrošačkog društva stvorio je od većine građana ogromnu hrpu ovisnika. Pogledajte malo sebe. Jeste li u kreditima? Leasing vas pritišće? Razmišljate o sljedećoj rasprodaji? Morate kupit poklon za sljedeće praznike? Ako ste se našli u ovome onda ste i vi jedan on nekoliko milijardi. Sve su nas navukli na potrošnju. Radimo cijeli život, opterečeni raznim obvezama, tako da nikad ne možemo prestati raditi. Zapitajte se koja je razlika između vas i bilo kojeg drugog ovisnika? Trčite za svojim porokom,predajete mu se zdušno kao kakav junkie. Radite prekovremeno da bi ste kupili nešto na slijedećoj rasprodaji. Jeste li se zapitali je li vam to što želite kupiti baš tako nužno da ne možete bez toga..? Da li je sav onaj rad, trpljenje raznih individua na poslu vrijedno onih par trenutaka kad napokon možete nazvati svojim to što ste kupili? Da li je to prirodno ponašanje čovjeka? Ili su nas možda kao ovce navukli na sol?

      Svako društvo je u stvari samo pametnije napravljen robovlasnički sistem. Mislite da pišem gluposti? Razmislite. Robovi su imali gospodare - imate ih i vi. Nisu bili slobodni - jeste li vi slobodni? Život im je bio pravocrtno zacrtan; rad, rad i malo radosti - vaš je drugačiji? Radili su za nekolicinu bogatih  - za koga vi radite? Mala grupa ljudi je imala koristi od velike grupe ljudi, bogatstvo se dijelilo nepravedno - danas je mislite poštenije? Vlast je uvijek bila sama sebi najvažnija - pitajte našeg Ivu što će vam reći. Dragi moji mi nismo ništa slobodniji nego oni ljudi prije 2000 godina. I dalje vas se može prodat, nemate puno udjela u odlučivanju načina vašeg života. Neki se neće složiti sa ovom tvrdnjom, misleći da su neovisne jedinke. Ma koje jedinke? To je samo velika prevara. Cijela naša sloboda se sastoji u tome da se uklopimo u zadane okvire, a čim vas netko stavlja u kalup, vjerujte mi to se ne zove sloboda. Životi su nam svima zacrtani; školujemo se da bi radili, radimo da bi imali, imamo da bi kupovali. I sve se svodi na isto;  Uvijek je većina radila za manjinu. Manjina koristila većinu da bi živjeli kako žele, a većina se zadovoljavala mrvicama s njihovog stola. Robovlasnici, feudalci, kapitalisti sve je to isto.

    Neki će reći da se danas bolje živi, manje je bolesti, duži je život. Pa naravno! Svaki čoban štiti svoje stado dok ga hrani......

Ništa mi nije jasno? Nisam pisao blog kojih mjesec dana i posjeti mi se povećali? Prije bi redovito nešto napisao i imao jedva stotinjak posjeta a otkad ne pišem od 100 - 700 dnevno? Sad je opet palo na pedesetak ali mi se ovo čini kao dokaz da je u našem društvu uvijek bolje šutjeti. Pa ću i ja nastaviti šutjeti....

       Poštovano svekoliko pučanstvo obavještavam vas, da će te do daljnjeg, ili tako nešto,  biti milostivo pošteđeni mojih nesuvislih pokušaja oponašanja pismenosti na tlu drage nam domovine zbog vrlo prozaična razloga; igram on-line igricu u slobodno vrijeme i na vašu neizmjernu sreću nemam vremena za ostale slobodne aktivnosti.....

         Da li je Isus bio oženjen?

           Današnji istraživači zauzimaju dva potpuno suprotna stava o tom pitanju. Napisano je bezbroj knjiga o toj temi, snimani su filmovi i ukratko kao i uvijek kad se mogućnost zarade umiješala, to više nije imalo ništa zajedničko s vjerom.

        Obzirom na postojeće kulturno okružje u kojem je Isus živio, bilo bi jako neobično da nije bio oženjen, prije nego što je počeo propovijedati. U Palestini 1. st. n. e. muškarac koji nije bio oženjen, privukao bi mnoštvo negativnih primjedbi, i tadašnja sredina bi ga teško prihvatila kao normalnog pripadnika židovske zajednice, a još teže kao moralni stup društva.

    Najviše spominjana, kao moguća Isusova žena navodi se Marija Magdalena, ili točnije Marija iz sela Magdale u Galileji. Inače uloga te žene je u svim Evanđeljima prikazana, vrlo neodređeno. Zanimljivo, većina ljudi Mariju danas smatra bludnicom, iako se to nigdje u Evanđeljima izričito ne spominje! Druga je Marija iz Betanije, žena koja je pomazala Isusa, utrljavši skupocijenu nardovu pomast po Isusovim nogama, koje je zatim obrisala svojom kosom. Nitko ne može sa sigurnošću kazati koje su to žene tačno bile. Neki vjeruju da je Marija Magdalena i Marija iz Betanije, jedna te ista osoba.

       Inače Novi Zavjet je je toliko pun nelogičnosti i nedorečenosti, tako da je teško povjerovati u događaje ondje navedene. A još kad znamo da postoji sve u svemu šezdesetak Evanđelja i da su samo četiri odabrana, (ljudskom rukom), te tvore zapisani temelj vjerovanja današnjih krščana.

      Godinama se lome koplja oko ovih pitanja, a meni na kraju nije jasno, kakve to veze s vjerom ima, jel Isus bio oženjen ili nije?

                Svakoga 17 juna, familija Diega Goldberga, prolazi kroz isti ritual; stanu ispred fotoaparata i ovjekovječe trenutak u njihovim životima. I tako već 33 godine. Diego živi i radi u Buenos Airesu, Argentina.

              Ponekad gledam slike svoje familije i uvijek me dodirne spoznaja kako je život nešto prolazno..dragocjeno i kako nam uvijek nedostaje vremena da ostvarimo sve ono što smo kao djeca maštali. I tri života mi ne bi bilo dovoljno, i zato ovaj jedan što ga imam cijenim sve više kako vrijeme prolazi, svijestan neponovljivosti svakog trenutka. I zato jedino mogu kazati hvala dragom Bogu za svaku sekundu tog jedinstvenog iskustva, koje mi je podareno, lijepog ili ružnog, nije važno, jer sam život kao takav je zaista dar sa neba. Koji ljudska vrsta još ne cijeni dovoljno.

 

                  Kako je Zemlja postala globalno selo čini nam se da je sve manja i manja. Dok jednog dana ne morate poći na put, a onda nikad kraja. A jeste li kad pomislili da smo rođeni negdje tamo daleko na drugom kraju svemira kakve bi nas veličine tamo čekale? Pa ako ste imali neku predožbu, mislim da će vam donje slike razbiti svaku iluziju....   

Ovdje je naš dragi, poznati sunčev sistem....

I ogromna žuta lopta koju znamo kao naše sunce.....

Sada idemo na malo veći red zvijezdanih veličina......

I za one koji još nisu shvatili na kakvom zrncu prašine živimo.....

Nadam se da ovo dovoljno pokazuje kako je dragocijena i krhka naša Zemlja i kako se pažljivo i s poštovanjem moramo odnositi prema njoj.....

            Uvijek ostajem fasciniram kad god gledam slike sa  The Hubble Space Telescopa.

 Evo osnovnih podataka; Na gornjoj su slici "zvjezdane jaslice" u Tarantula maglici. Promatramo dramatični proces rađanja zvijezda 170,000 godina daleko. To što vidimo je zvijezdana prašina i plinovi pod ultraljubičastom radijacijom. Zazvježđe je ogromno; otprilike 20 svijetlosnih godina. Za orijentaciju, to je četiri puta veća udaljenost od našeg sunca, do nama najbliže zvijezde Alpha Centauri.

The Cat's Eye nebula, ili Mačje oko, maglica službenog naziva NGC 6543 pruža nam jedinstvenu priliku da promatramo umiranje zvijezde. X-zrake (plavo) otkrivaju oblak pregrijanog plina koji okružuje umiruću središnju zvijezdu koja izbacuje materijal kroz raspršenu atmosferu brzinom od 6,400,000 km na sat.

Slika divovske elipsaste galaksije M87 sastavljena je od podataka dobivenih sa Hubble teleskopa i Chandra X-ray laboratorija u razdoblju od jula 2002 do novembra 2005 godine. Udaljena galaksija, dom za više od trilijun zvijezda, od toga nekih ,više od 60 milijuna svijetlosnih godina, udaljenih. Enormno velika crna rupa u centru M87 stvara veliku radijaciju radio valova, x-zraka, optičkih i drugih valnih dužina koji eruptiraju približno svjetlosnim brzinama.

         Ono zbog čega je katarstvo predstavljao tako veliku prijetnju Katoličkoj crkvi nije bio samo njegov uspjeh u obraćenju katolika, već to što su uz privlačenje prostog puka zadobivali skrivenu, a katkad i otvorenu podršku nekih od najmočnijih plemićkih obitelji jugoistočne Europe. Spomenimo samo grofove Toulousea, grofove Foixa i vikonte Trencavela, koji su vladali utvrđenim gradovima u tom području. Ti su ljudi sa svojim dvorcima, vitezovima i vojskom, pretvorili katarsku religiju u prijetnju s kojom se Rimska crkva nikada ranije nije suočila.

     Languedoc u 12. i 13. st. bio je nadaleko poznat po romantičnom pjesništvu svojih trubadura, svojim "dvorovima ljubavi", strastvenoj slobodoljubljivosti svog stanovništva i svojoj jedinstvenoj kulturi. Taj osjećaj jedinstvenosti počivao je na činjenici da stanovnici Provanse i Languedoca nisu nikada bili podanici Francuske, niti su govorili francuskim jezikom. U to doba za većinu ljudi riječ "Francuska" označavala je samo područje u neposrednoj okolici Pariza. Languedoc i Provansa, zajedno sa pokrajinom Limousin i povjesnom Akvitanijom, te južnim dijelom francuskih Alpa, u srednjem vijeku nosili su zajednički naziv Okcitanija. Nije to bila "država" u današnjem značenju tih pojmova. Osim obiteljskih, prijateljskih i susjednih lojalnosti, većina stanovništva je poglavito dugovala odanost mjestu ili gradu u kojem su živjeli ili plemićima čiju su zemlju obrađivali. Osim toga imali su i zajednički jezik "langue d'oc", iz kojega će se razviti današnji francuski.

     Vlast u Okcitaniji bila je u rukama feudalne aristrokacije kojom su vladale tri velike obitelji, Foix, Trencavel i Toulouse. Svi su oni bili ne samo snošljivi prema katarstvu nego su ponekad snažno bili povezani. Katarima podršku nisu pružali samo pripadnici visokog plemstva nego je niže plemstvo bilo potpuno katarsko. Zanimljivo je da 30 posto svih katarskih "savršenih" bilo visoka roda. Osim toga, čak je i ostatak katoličkog plemstva Okcitanije često bio veoma naklonjen katarima.

       Godine 1150., languedoškim cestam i rijekama nisu putovali samo trgovci i trubaduri, već i skupine putujućih propovjednika, odjevenih u crne halje opasane tankim, kožnim pojasevima. Ulazili bi u sela i gradove, u njima postavili dučan, većinom tkalački i pomalo zadobili ugled poštenih i radišnih ljudi. U pravom trenutku započinjali bi razgovarati, pritom ne tražeći ništa, ni milostinju, ni darove; željeli su samo da ih ljudi saslušaju. Za jednog naraštaja ti su katarski misionari obratili na tisuće ljudi. Languedoc je postao domovina onoga što će poslije biti znano kao velika hereza.

          Nijedan znanstvenik ne bi ozbiljno pokušao pobiti tvrdnju, da su veći dio posljednjih 5000 godina, religije odigrale ključnu ulogu u oblikovanju civilizacije. Neka drevna vjerovanja, koja su bila rasprostranjena diljem golemih područja svijeta ,danas su izumrla, a umjesto njih su zavladala druga, nazovimo ih bliskijima. Danas se o Europi običava razmišljati kao o području koje je toliko dugo pod utjecajem kršćanstva, da njezinu sudbinu nije mogla oblikovati ni jedna druga religija. U nekim slučajevima ono je u Europi  mnogo starije od 4. st. po Kr., kada je Rimsko carstvo pod Konstantinovim žezlom usvojilo kršćanstvo kao svoju državnu religiju i u Rimu (gdje je kršćanska zajednica postojala već 250 godina) utemeljilo središte Katoličke crkve.

    Onoga trenutka kad su stekli carsku zaštitu, do tada progonjeni crkveni oci, postali su i sami progonitelji. Težili su uspostaviti kontrolu nad kršćanima diljem rimskog carstva, spriječiti raskole i razlučiti službeni nauk od mnoštva učenja koja su do tada bila obuhvaćena vjerom. S tim ciljem su promicali dogme, obznanjivali anateme protiv čitavog mnoštva krivovjerja. Ta krivovjerja su tijekom iduća tri stoljeća bila podvrgnuta sustavnom progonu i uništenju.

    Među tim učenjima osobito se isticala velika dualistička manihejska hereza. Pobornik tog učenja bio je čak i sam sv. Augustin, jedan od četiri najveća crkvena učitelja, tokom devet godina, prije obračanja na krščćanstvo. Bilo koje učenje koje se nije podudaralo sa službenim crkvenim bilo je progonjeno do uništenja. Tako je i maniheizam u 7. st. bio protjeran na daleki Istok. Oslobodivši se prijetnje pracrkva je mogla sigurno i slobodno opstati tokom ostataka mračnog srednjeg vijeka. Tako crkvenjaci nisu do početka 11. st. imali nikakva neposredna iskustva s herezom.

   Stoga je Europu u 12. st. poput potresa zadesila iznenadna pojava (veoma nalik manihejskoj) u obličju katarstva i to u samom središtu zapadne kulture. Štoviše, pokazalo se da to nije neki prolazan pokret vezan uz živote nekolicine karizmatičkih vođa, već najkobnija prijetnja s kojom se katolička vjera ikada suočila. Iznikavši gotovo niotkuda, bila je to izvaredno organizirana "protucrkva", koja je isticala svoje drevno podrijetlo, starije čak i od samog katoličanstva. Najgore od svega,  drznula se svoje sljedbenike  regruturati izravno iz redova Crkve.